Hanibal u koži Frojda

 Objava trejlera kompanije Sony Pictures Classics za novi film "Freud's Last Session" , mi je došla kao "Deja Vu",  ili kao ostvarenje nekog ljepog sna. Glumac Entoni Hopkins u ulozi Sigmunda Frojda, a tematika je ustvari debata jednog ateiste i jednog hrišĉanskog teologa. Omiljeni glumac, vječna dilema i vrhunska produkcija donose , a šta drugo, nego vrhunsko filmsko djelo za uźivanje. 

Potiskivanje osjeĉaja poslije doźivljenog traumatskog iskustva stvaraju naš nesvjesni dio liĉnosti. Kakvi su odnosi svjesnog i nesvjeanog? Kako reagujemo u afektu, a kako  reagujemo u iznenadnim i vanrednim situacijama? Naša ličnost nije stalna i nepromjenjiva , a opet pravimo često iste greške. Ako je tako sa individuama, da li je tako i sa kolektivnom svješĉu? I ko je kolektiv, jel to ako idemo u istu školu ili u istu vjersku ustanovu ili smo zemljaci ili pak ako idemo u istu kafanu? Najbliźe je ako idemo u istu kafanu, ali ako ona nosi ime Preźaljka, da li ćemo se preźati sa tim svojim kolektivom ili preźanje i jeste dio rituala kolektivnosti, razvoja kolektivne svijesti i kolektivnih ciljeva? 

A da, kolektivnost je kada se brani i zna se šta brani,  Ko ne zna šta brani, pa taj i nije za kolektiva, taj je neka nula, taj je ništa, taj ne znam ni što je źivio.

A kada je kolektiv  rasut u raznim drźavama,  to  i nije kolektiv? Ili jeste? Pa hajmo referendum, sve sa ĉoravim kutijama. Ko nije za kolektiv do Tokija, pa neka traźi sebi drugi kolektiv ili ga je veĉ našao, pa zajebava naš kolektiv. Pas im mater, izdajničku  i plaćeničku.

A i taj Frojd i Hopkins, i oni su mi sumnjivi, sada se nešto našli domunđavati, kao da naš kolektiv ne zna da oni prave kolektiv usmjeren protiv našeg kolektiva.  Pa druźe Frojde , granica postoji il u svjesnom ili u nesvjeanom.